Borba protiv ubrzanog širenja koronavirusa samo je jedan front “rata” protiv ove svjetske pandemije. Druga bitka vodi se na ekonomskom polju s ciljem spašavanja privrede, naročito malih i srednjih preduzeća čije su poslovanje i opstanak na tržištu najugroženiji.
Gotovo svi nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini najavili su provođenje različitih mjera, koje za cilj imaju saniranje ekonomskih posljedica pandemije koronavirusa. Jedna od predloženih mjera je i “stezanje kaiša” javnom sektoru, naročito onom dijelu kojeg odlikuju najviša primanja.
– Teret krize moraju podnijeti svi. Ovaj put teret krize apsolutno mora podnijeti i javni sektor. Ja sam već naložio svojim službama da pristupe smanjenju plaća u javnom sektoru, da pristupe izradi svih akata da se na jedan zakonit način ovaj put to uradi i da se efekti te uštede prenesu u potporu realnom sektoru – kazao je federalni premijer Fadil Novalić.
Sličnu poruku je poslao i Kolegij Stranke demokratske akcije (SDA). Ta stranka predlaže ograničavanje plaća koje prelaze visinu prosječnog ličnog dohotka, uz izuzetak uposlenih u zdravstvu, policiji, vojsci, civilnoj zaštiti i inspekcijskim službama.
– Sredstva koja se ostvare na ovaj način trebaju biti usmjerena u odgovarajuće fondove i iskorištena u što efikasniju borbu protiv pandemije i saniranja ekonomskih posljedica – navodi se u saopćenju SDA.
Prijedlog da se reduciraju izdvajanja za javni sektor nije samo pokušaj “poravnavanja” tereta krize sa realnim sektorom već nužnost koja bi, ukoliko bi izostala, mogla narušiti cjelokupan sistem u BiH.
Plaće u javnom sektoru se isplaćuju iz budžeta, a budžeti nisu unaprijed osigurane “hrpe novca” iz kojih se izdvajaju sredstva za različite potrebe, već projekcije prihoda i rashoda svih nivoa vlasti. Bez prihoda, nema sredstava ni za rashode. Milijarde i milioni KM kojima se barata pri usvajanju budžeta ne znače da tu ti iznosi novca već osigurani, već da se na racionalnim pretpostavkama može očekivati njihovo akumuliranje u periodu jedne budžetske godine. Dakle, bez prihoda koje stvara realni sektor, neće biti ni novca za isplate plaća u javnom sektoru, koje su, usput rečeno, mnogo više nego plaće uposlenih u realnom sektoru.
Prostor za reduciranje troškova javnog sektora, te korištenja tih sredstava za stimuliranje privrede, definitivno postoji. Ne odnosi se to samo na sredstva namijenjena za plaće, već i za ostale naknade koje godinama “bodu oči” realnom sektoru, poput naknada za odvojeni život ili posjete porodici, plaćenog korištenja službenih telefona, reprezentacije i slične stavke kroz koje godišnje “cure” milioni KM. Podsjetit ćemo da, primjera radi, državni parlamentarci, koji imaju plaće od pet do sedam hiljada KM, imaju i plaćeno korištenje telefona, što je pogodnost koju su, sudeći prema podacima iz 2019. godine, neki obilato koristili.
Uzimajući u obzir vanredne okolnosti, sasvim je razumno očekivati od institucija vlasti i obustavljanje svih javnih nabavki koje se odnose na kupovine novih službenih automobila.
Sredstva akumulirana reduciranjem troškova javnog sektora i njihovo preusmjeravanje u realni sektor bilo bi značajan stimulans privredi, koji bi proširio prostor za očuvanje radnih mjesta, a samim tim i očuvanje nivoa potrošnje koji bi, s druge strane, osiguravao prihod sredstava u budžete.
