Prepoznaje li Bosna i Hercegovina značaj povratka mladih koji su se školovali ili radili u inostranstvu? Nagradili ih ili ih kazni zbog odluke da joj se vrate? O (ne)prepoznavanju nakon povratka u svoju zemlju, za “Novi dan” govorili su Anela Zorlak, magistarka genetike i studentkinja na Harvard univerzitetu, Maja Miljević, voditeljica start up odjela Maestral Solution-a, i Samir Beharić iz Alumni Asocijacije Zapadnog Balkana.
Kako je kazala Zorlak za N1, htjela je novi nivo znanja nakon završetka studija u Sarajevu.
“Nakon završetka studija sam željela da više znanja dobijem i tražila sam mogućnosti. Kada dobijete potvrdu iz Njemačke, Danske i drugih zemalja u vama se probudi jedna vrsta bunta, ne zbog vas samih nego ne prepoznavanja genetike kao nauke i biologa u našem sistemu”.
“Zato sam se vratila u BiH i dala sebi rok da postavim genetiku i prirodne nauke, te dam šansu još jednom. A o tome kako su me dočekali, uvijek kažem da mi je sreća da radim za strance. Naš sistem ne prepoznaje kadar kojeg je iškolovao”.
Kako je kazala, “problemi” su bili i sa prijavom na biro u BiH.
“To je paradoks našeg društva. Prilikom završetka master studija kada sam se prijavljivala na biro, nisu me mogli zavesti kao master genetike, nego kao profesora biologije iako to ne mogu obnašati jer nemam položenu grupu pedagoških predmeta. Aplicirala sam na Harvard i iako je broj mjesta na tom programu bio ograničen (deset mjesta), jedna Bosanka je sa diplomom iz Sarajeva tu primljena”.
“Većina mladih traže svoje osnovno pravo Ustavom, a to je da radimo. Puno nas se trudi, ulažemo resurse, i kada želimo da podijelimo znanje i radimo mi dođemo do zida”.
Poslodavci u Njemačkoj brinu za mnogo toga.
“Ja kada sam otišla u Njemačku, prije potpisivanja ugovora sa mnom su željeli vidjeti da li imam afinitet prema sportu, da li sam alergična na neku hranu kako bi stvorili što bolje okruženje meni za rad kako bi bila što sretnija i produktivnija u poslu”.
